Intervencije
8.4. – 31.05.
Kreativni Kolektiv Kombinat, Čekaonica za Razvedravanje, urbana intervencija, prolaz kod Malog salona
S Čekaonicom za razvedravanje Kreativni Kolektiv Kombinat intervenira u prolaz između Malog Salona i Radija Rijeke. Prostor prolaza posjeduje specifičnu namjenu, onu očiglednu – arhitektonsku i prometnu: prolaznici-pješaci sklanjaju se od kiše, čekaju nekog, služe se njime kao kraticom prelazeći sa žile kucavice – Korza u njegovo zaleđe. Tranzitnoj funkciji usprkos, prolaz nosi potencijal prenamjene: ilustriracija postojećeg svoda u razigrano nebo, učinila bi ga mjestom privremenog razvedravanja. U duhu veselih, a zaboravljenih priča poganskih slavenskih vjerovanja, posjetitelje dočekuju oblaci i njihovi stvoritelji – Mokoš i Veles, raspuhivači oblačnih kolopleta. Prolaz će privremeno postati čekaonica vedrih nagovještaja, iščekivanih boljih vremena.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
With WAITING ROOM FOR BRIGHTENING Kreativni Kolektiv Kombinat intervenes in passage between Mali salon and Radio Rijeka. The space currently possesses a specific function, the obvious one – as architecture and transportation: passers-by and pedestrians use it as a shelter from the rain, they wait for someone, they use it as a shortcut from Korzo – the high street – to its background. Despite its transit function, the passage carries a potential of a changed function: painting a playful sky on the existing ceiling would make it a place of temporary brightening. In the spirit of joyful and forgotten stories of Slavic pagan beliefs, the visitors are welcomed by the clouds and their makers – Mokoš and Veles, who blow away the webs of clouds. The passage will temporarily become a waiting room of bright forecasts, an expectation of better times.
video: Poligon više više
14.4. – 31.5.
Tanja Vujasinović, Neisporučeni neoni gospodina Lackovića, svjetlosna i video instalacija, zona MMSU i aula MMSU
Rad Tanje Vujasinović Neisporučeni neoni gospodina Lackovića obuhvaća neonsku rasvjetu postavljenu na fasade u središtu grada te video izložen u auli MMSU-a. Lokacije rasvjetnih tijela koje autorica bira suprotni su očekivanom komercijalnom kontekstu neonskih reklama, jer intervencija govori o odumiranju tehnologije, čiji se vijek poklapa sa životnim vijekom gospodina Lackovića. Neonska rasvjeta dolazi iz njegove radionice u vremenskom rasponu od pedesetih godina 20. stoljeća. Kao srednjoškolac se počeo baviti neonom te postao jedan od glavnih stručnjaka na ovim prostorima, do umirovljenja (2009.), kada nestaje mogućnost zarade od obrta koji pod spornim energetskim regulativama ustupa mjesto novoj LED tehnologiji. Kako je dio radnog vijeka proveo u SAD-u, zemlji brojnih neonskih gradova, video rad se odvija u ispreplitanju kadrova postavljanja njegovih neisporučenih neona s kadrovima iz filma Williama Kleina Brodway by Light (1958.). Brzi kadrovi Kleinovog filma simboliziraju rođenje i uspon te fascinaciju neonom, dok spori i dugi hrvatski kadrovi ocrtavaju odumiranje tehnologije, nekad izrazito vezane na gradski krajolik.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
The work MR. LACKOVIĆ’S UNDELIEVERED NEONS by Tanja Vujasinović comprises neon lighting installed on the facades in the city centre and a video displayed in the hall of the MMSU. The location of luminaries chosen by the artist oppose the expected commercial context of neon commercials, because the intervention speaks about the death of technology, whose life span coincides with M. Lacković’s. Neons come from Mr. Lacković’s workshop, from back in the 1950s, when he was a high schooler and one of the first experts who worked with neon in our region, to his retirement in 2009, when the possibility of making money from a trade that gave way to the new LED technology, burdened by controversial energy regulation, suddenly disappeared. As he spent a large portion of it in the USA, the country of countless neon cities, the video work intertwines the scenes of undelivered neons and scenes from William Klein’s Broadway by Light (1958). Klein’s fast-paced shots symbolise birth and life and fascination with neon, while the slow and long Croatian shots depict the decay and ending of a technology once extremely linked to urban landscape.
17.4. – 31.5.
Holger Pohl, 87 sati skulpture, instalacija pred ulazom u MMSU
87 sati skulpture Holgera Pohla predstavlja veliku štopericu kakva se koristi na sportskim natjecanjima za mjerenje trajanja utakmice. “Riječki sat” rastegnut će vrijeme i poigrati se s tim doživljajem: 87 sati u dva mjeseca, koliko približno traje projekt Spajalica. Postavljen na ulicu pred sam ulaz u zgradu Muzeja, sat počinje normalno odbrojavati 87 sati, vrijeme trajanja Spajalice, izmjenjujući tempo nakon otprilike dva dana kada se odbrojavanje usporava u skladu s redovnim vremenom, tako da tek nakon nekoliko tjedana konačno pokazuje nulu. Sat ima devet jedinica, uključujući i tisućinku sekunde, što omogućuje vidljivost kretanja tj. prolaska vremena u krajnje usporenom ritmu. Mjereći vrijeme drugačijim ritmom, 87 sati skulpture proigrava uobičajeno, kalendarsko bilježenje vremena. Na istovremeno duhovit i sjetan način, postaje iscrpljujuće odbrojavanje čiji se kraj ne može predvidjeti.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
87 HOURS OF SCULPTURE by Holger Pohl is a large stop watch used at competitions such as track and field events to prominently measure the time of the action. “Rijeka’s clock“ will stretch time and play with these experiences: 87 hours in 2 months. Positioned in the street in front of the Museum entrance, the clock will start with a normal 87 hours countdown, the Copula time, changing the rhythm after about 2 days the countdown will slow down proportionally to the regular time in a way that it will take several weeks to eventually reach zero. The clock has 9 units, including a thousandth of a second which allows a viewable motion even with very slow slow-motion. By measuring time is a different rhythm, 87 hours of sculpture toys with the usual calendar time measurements. At the same time humorous and wistful, it grows into an exhausting countdown whose end cannot be predicted.
Video: Poligon
30.4. i 2.5., u 12 sati
Katze und Krieg, Zlato posvuda, performans, Robna kuća Korzo i pješačka zona Korza
U performansu Zlato posvuda, dvojac Katze und Krieg obične radnje poput hodanja, kupovine ili hranjenja, izvodi u začudnoj koreografiji služeći se pretjerivanjem i fikcionaliziranjem vremenskih intervala kretanja. U fokusu je općeprihvaćena svakodnevna urbana dinamika kojoj prkose neuobičajenim usporavanjima i ubrzanjima. Odjevene u raskošno luckaste i staromodne haljine, Katze und Krieg hodaju između trgovačkog centra i Korza, uspostavljajući ritam nekog svog vremena prema kojem je nemoguće ostati ravnodušan. Pojedini prolaznici osjećaju se isprovocirano u svakodnevnoj rutini sve većeg ubrzanja. Drugi radoznalo zastaju i gledaju. Poneki ih zbunjeno snimaju mobitelima kako bi zabilježili nesvakidašnji prizor. Događaj se odvija kao sudar dvaju svjetova, između spektakla i iznenadne dokolice, urbane nervoze i opuštenosti, između provokacije i poziva na igru.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
In the performance GOLD EVERYWHERE, the katze und krieg duo perform usual actions like walking, shopping or eating in a curious choreography, using exaggeration and fictionalisation of time intervals of motion. They focus on the generally accepted daily urban dynamics and defy it with unusual slowing down and speeding up. Dressed in lavishly crazy and old-fashioned dresses, katze und krieg walk between the shopping mall and Korzo, establishing a rhythm of their own to which one cannot remain indifferent. Some passers-by feel provoked in the speeding daily routine. Other curiously stop and watch. Some confusedly film them with their mobile phones in order to record the curious scene. The event takes place as a clash between two worlds, between spectacle and sudden leisure, urban nervousness and relax, between provocation and invitation to play…
Video: Poligon
7.5. – 30.5., otvorenje 07.05. od 12 do 16 sati
Nika Rukavina u suradnji s učenicima Građevinske tehničke škole i mentorima Brankom Batričević i Asjom Rukavinom Bikić: Sušačka akcija, urbane intervencije uokruženju Građevinsko tehničke škole
Sušačka akcija Nike Rukavine odvija se kao niz urbanih intervencija u suradnji s učenicima Građevinsko tehničke škole (smjer dizajna unutrašnje arhitekture) i mentorima Brankom Batričević i Asjom Rukavina Bikić.
Zajedničkom šetnjom kroz ulice Sušaka istražuju napuštene prostore. Učenici iskazuju kakav odnos imaju prema tim prostorima, kakve su njihove želje, koji su sadržaji koji nedostaju da im kvart učine ugodnijim, i življim i životnijim. Nakon šetnje slijedi istraživanje o povijesnim, društvenim i ekonomskim faktorima koji određuju javne prostore. Cilj je potaknuti učenike da artikuliraju vlastite želje i osmisle sadržaje koji će zadovoljiti njihove potrebe. Sušačka akcija propituje uključenost građana, a osobito mladih, u oblikovanje životnog prostora. Kreiranjem fiktivnih, privremenih izloga i pročelja, nastoji potaknuti lokalno stanovništvo i gradsku upravu na razmišljanje o potrebama revitalizacije ovog dijela grada.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
The SUŠAK ACTION by Nika Rukavina is conceived as a series of interventions in collaboration with the students from the Civil Engineering School, and mentors Branka Batričević and Asja Rukavina Bikić.
Walking together through the streets of Sušak the teenagers explore abandoned spaces. They explain their views on these spaces, share their wishes, name the missing contents they think would make their neighbourhood more pleasant for living and schooling. After the walk, research about the historical and social factors determining public spaces follows. The aim is to motivate the students to articulate their own wishes and devise the contents to satisfy their needs. The Sušak Action questions civic involvement, especially among the youth, in the shaping of living space. It attempts to motivate the local community and city administration to consider revitalisation needs in this part of the city.
Video: Poligon
9.5., 12 -15 sati
Mateja Bučar / DUM, Neprimijećeni, urbana koreografija, zona MMSU
Poklanjanje pažnje stvarima koje ne trebamo za (manje-više) neposredan opstanak nije dio našeg svakodnevnog javnog, pa čak i privatnog života u gradu. Mateja Bučar i Društvo Umetnikov se kao Neprimijećenismještaju u zajednički urbani prostor upravo iz tog razloga. Kako bi usmjerili pogled na ono previđeno, privremeno naseljavaju dijeliće urbanog prostora. Odjeveni uniformno, ponavljaju istovjetne, djelomično automatizirane radnje krećući se drugačije i odstupajući od pravila ponašanja. Ujednačenim i istreniranim, premda potpuno iščašenim radnjama, izazivat će pažnju prolaznika, postati primijećeni. S ciljem izviđanja ustaljenih načina boravka u javnom prostoru, njihova koreografija odvija se na rubu normalnih očekivanja. Prolazniku otvaraju mogućnosti zapažanja klizavog terena, pravilima opterećenog odnosa reguliranog i spontanog, zaigranog i sputanog, pojedinca i zajednice.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
The Unnoticed
Not paying attention to things that are not necessary for naked survival is part of our daily public, even private life in the city. Mateja Bučar and Društvo Umetnikov as UNNOTICED place themselves in the common urban space precisely for that reason. In order to direct the view on the overseen, they temporarily inhabit pieces of urban space. Dressed uniformly, they repeat the same, partly automated actions by moving differently and stepping away from the rules of good behaviour. In uniform and trained, albeit completely dislocated actions, they will provoke the passers-by’s attention and become noticed. With the aim of analysing the usual methods of stay in public space, their choreography takes place on the edge of normal expectations opening the possibility for a passer-by to notice a slippery slope, a rule-burdened relationship between a regulated and a spontaneous, a playful and an inhibited individual and community.
Video: Poligon
15.5., u 17 sati
Tajči Čekada, Što je to performans i što ti performeri zapravo rade?, performans, stube kod Hotela Bonavia
Tekst preuzet sa portala forum.hr u kojem 21 osoba raspravlja o značenju performansa, služi kao scenarij za izvedbu Tajči Čekade. U Što je to performans i što to performeri zapravo rade? sudjeluje 21 osoba koja predstavlja jednog od forumaša. Kao što sudionici internetskih rasprava skrivaju osobno ime pod popularnim nick nameom, performeri nose kostime koji skrivaju prave identitete aktera. Pretpostavka je da grupa osoba koja na forumu raspravlja o performansu negirajući ga kao umjetničku formu, predstavlja mišljenje velikog dijela stanovništva Hrvatske, a time i većine prolaznika koji će se zateći za vrijeme riječke izvedbe. Preuzeti diskurs negacije i ismijavanja performansa na taj način postaje dijelom definiranja ovog medija kao ravnopravne umjetničke discipline, pokušaj približavanja – povezivanja – spajanja mišljenja većine s onim što performans zapravo jest.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
A text taken from the website forum.hr in which 21 persons discuss the meaning of performance serves as the basis for the performance by Tajči Čekada. The performance WHAT IS PERFORMANCE AND WHAT DO PERFORMERS ACTUALLY DO? includes 21 persons, each of which represents one of the forum discussion participants. Just like internet commentators hide their real names and use nicknames, the performers wear costumes hiding their true identities. The assumption is that a group of people discussing on the forum pages about performance denying it as an art form represents the opinion of a large portion of Croatia, including most passers-by whom they would encounter during their performance in Rijeka. The appropriated negative discourse and ridiculing performance thus becomes part of defining this medium as an equal art discipline, an attempt to approximate/connect/link the predominant opinion with what performance actually is.
Video: Poligon
15.5. – 18.5., 12 – 14 sati
Petra Mrša u suradnji sa srednjoškolcima, Street (kao) Art, urbane intervencije, ulica Dolac
STREET (KAO) ART, radionice sa srednjoškolcima koje vodi Petra Mrša, pokušavaju izmijeniti uobičajenu percepciju ulice; Ako kažemo za ulicu da je dio muzeja, kako se mijenja percepcija stvari koje u njoj nalazimo? Kako gledamo na pojedini prozor, vrata, zid, pločnik?
Srednjoškolci su pozvani zamisliti da su ulice oko muzeja njegov sastavni dio. Kroz šetnje, razgovore i prepričavanje doživljaja, bilježe najdraže “umjetničke izloške”, kao i predmete koji se najmanje uklapaju u “muzejski postav“. Istraživanje nađenih predmeta, osnova je za priču u koju se uvode i elementi fikcije te kreira alternativna scenografija prostora, muzej ulice koji pripada svima.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
STREET (AS) ART, workshops with high schoolers, mentored by Petra Mrša, try to change the usual perception of the street. If we say that a street is part of a museum, how do we change our perception about the things we encounter there? How do we perceive a window, door, wall, sidewalk?
High schoolers are invited to imagine the streets around the Museum as its constituent part. Through walks, talks and retelling of experiences, they register the favourite “art exhibits”, just like objects that least fit in the “museum display”. Exploration of found objects and locations serves as a basis for the story imbues with elements of fiction, creating an alternative setting of space, a street museum which belongs to everybody.
Video: Poligon
više
17.5. i 18.5., 12 – 15 sati
Luiza Margan, Oči u oči sa slobodom, akcija, Spomenik oslobođenja Vinka Matkovića, Delta
Akcija Luize Margan Oči u oči sa slobodom zasnovana je na doslovnom mijenjanju odnosa veličina i perspektive u fizičkoj percepciji prostora. Akcija omogućuje stanovnicima Rijeke da se susretnu “oči u oči” sa slobodom, bivajući doslovno, fizički podignuti do visine očiju središnje figure partizanke Spomenika oslobođenja na Delti. Predstavljajući alegoriju slobode, koju smo navikli vidjeti tek iz daljine ili iz žablje perspektive, akcija dovodi u pitanje njenu fizičku i simboličku bliskost sa žiteljima grada. Spomenik je kiparsko rješenje Vinka Matkovića, otkriven na Delti povodom desete obljetnice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955. godine. Najviši je riječki spomenik, te čitavom visinom prelazi 20 metara.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
EYE TO EYE TO FREEDOM by Luiza Margan is an action in public space with the purpose of changing relations between citizens and their urban environment, their views on art and of literally changing the scale and perspective in the physical perception of space. The action makes it possible for Rijeka’s citizens to face freedom “eye to eye”, i.e. eye to eye with the statue of a partisan woman on the Monument to Liberation, representing an allegory of freedom. The monument is the work of Vinko Matković, inaugurated on the Delta on occasion of the 10th anniversary of the liberation of Rijeka on May, 3rd 1955. Reaching about twenty meters, it is the tallest monument in Rijeka.
Video: Poligon
20.5., u 9:15, 12:00, 15:15, 18:30, 21:05, 00:00 sati
Lucija Ukić i Sanja Gergorić, Tragovi, urbana intervencija, zona MMSU
Sanja Gergorić i Lucija Ukić tematiziraju prolaznost vremena, zagledavaju se u mikro-prijelaze i gotovo nevidljive promjene koje protok vremena donosi. Odabrani prostor za intervenciju Tragovi je centar grada kojim prolazi velik broj ljudi. Intervencija je minimalna i neuočljiva na prvi pogled, a zahvaća postojeće predmete u prostoru kraj kojih ljudi svakodnevno prolaze, previđajući ih. Iscrtavanje sjena zatečenih predmeta u određeno vrijeme dana i zapisivanja datuma i sata, bilježi trenutak predmeta u vremenu. Tako običan predmet postaje vlastiti sunčev sat, išekujući trenutak kada će se u potpunosti preklopiti njegova zabilježena i realna sjena.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
Sanja Gregorić and Lucija Ukić analyse the transience of time, observe micro-transitions and almost invisible changes caused by the flow of time. The chosen space for their intervention TRACES is city centre, with a large number of people passing. The intervention is minimal and at first sight unnoticeable, and focuses on existing objects in space the people pass by every day but never notice. By drawing the shadows of found objects at a certain time of day and writing down the date and time, they mark the moment of these objects in time. Perhaps a passer-by will stop and take a look at it. The object becomes its own sundial, awaiting the moment when its recorded and real shadow will completely coincide.
Video: Poligon
20.5., cijeli dan
Stephane Querrec, Tračanje, performans, Korzo
Stéphane Querrec boravi u Rijeci u sklopu rezidencijalnog programa Kamov. Predstavit će se performansom u javnom prostoru pod nazivom Tračanje, koji se nadovezuje na umjetnikovo iskustvo Rijeke i komunikaciju sa stanovnicima. Krhke točke društvenih odnosa, pitanja prijaznosti i (ne)mogućnosti sporazumijevanja bitno karakteriziraju njegov rad. Pritom kao radni materijal Querrec koristi govorne činove i neuobičajene verbalne situacije. Recitaciju izvodi na granici između inscenacije i onog što bi nazvali prirodnim načinom komuniciranja, između onog kako bi se javno željeli predstaviti i onog što poput omaške iscuri kao manje željeni efekt.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
Stéphane Querrec is in Rijeka on the Kamov residency programme. In the public space he will present the performance GOSSIP mirroring his experience of Rijeka and communication with citizens. Fragile spots in social relations, matters of pleasance and (in)ability to communicate significantly characterise his work. As working material Querrec uses speech acts and unusual verbal situations. His “recitation” is performed on the fine line between staging and what we would call “natural” communication, between how we wish to present ourselves in public and what slips by accident as a less desired effect.
Video: Poligon
23.5. – 25.5., 10 – 22 sata
Dunja Tišma, Marija Kajapi i Una Rebić, Park(i)gralište, urbana intervencija, parkiralište Delta
Park(I)Gralište je zajednički rad Marije Kajapi, Une Rebić i Dunje Tišme, koji iskušava alternativne mogućnosti upotrebe urbanog prostora i korištenja slobodnog vremena. Ideja proizlazi iz specifičnog lokalnog nedostatka adekvatnih zelenih površina za druženje, predah od posla ili boravak u komadiću prirode u središtu grada.Park(i)gralište prisvaja dio gradskog središta, mijenjajući gradska parkirališta u travnatu površinu s raznim aktivnostima. Zauzimajući šest parkirnih mjesta (cca 70m²), ili površinu prosječnog stana Riječana, kreira kolektivni dnevni boravak na otvorenom, pozivajući stanovnike na urbani piknik, na zajedničko aktiviranje gradskog prostora i širenje njegove javne namjene.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
PARKPLAYGROUND is a collective work by Marija Kajapi, Una Rebić and Dunja Tišma, testing the possibility of using urban space and free time. The idea comes from a specific local lack of adequate green areas for socialising, taking a break from work or spending time in nature in the city centre. Parkplayground appropriates a part of the city centre, changing parking lots into a grassy area with different activities. It takes about six parking spaces, the size of a 70 square meters’ apartment, and creates a collective living room alfresco, inviting citizens on a picnic, to collectively activate urban space and expand its public purpose.
Video: Poligon
26.5. – 31.5., 10 – 20 sati
Čiko i dokoličari, What’s our life / If full of care / You have no time /To stop and stare?, video instalacija, unutarnje stubište MMSU
Rad What’s our life / If full of care / You have no time / To stop and stare bavi se specifičnom koncepcijom akcije u stanju dokolice. Čiko i dokoličari nastoje zacrtati granicu između nečega što možemo prepoznati kao aktivnost odmora od rada naspram aktivnosti dokolice. Pod pretpostavkom da je spontanitet jedan od temeljnih preduvjeta za ostvarivanje dokolice, nastoje prevesti okvire proizvodnje spontaniteta koje pronalazimo u mediju plesne umjetnosti u one koji se mogu kreirati u mediju video umjetnosti. Pitanje koje slijedi iz toga jest, kako proizvesti spontanitet u gledanju? Da li naš pogled uvijek ostvaruje spontanitet dok vrši aktivnost gledanja ili je, kao u plesu, ponekad potrebno stvoriti okvire, zadatke koji će generirati spontanu akciju? Kako se može potaknuti kognitivna koreografija promatrača koja bi, unutar danog okvira, mogla imati elemente spontane aktivnosti?
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
The work WHAT’S OUR LIFE / IF FULL OF CARE / YOU HAVE NO TIME / TO STOP AND STARE? covers a specific concept of action in leisure. Čiko and Idlers are trying to draw a line between something that can be recognised as an activity of relax from work as opposed to leisure activity. Assuming that spontaneity is one of the basic requirements for leisure, they are trying to translate the limits of production of spontaneity we find in the dance medium into those that can be created in the video art medium. The related question is, how to produce spontaneity in watching? Does our view always achieve spontaneity while it watches or, like dance, does it sometimes need to create limits, tasks to generate a spontaneous action? How can we inspire the cognitive choreography of a viewer that could, within limits, entail elements of spontaneous activity.
više
Izložba
Igor Eškinja, Ažuriranja, Mali salon
17.4. – 18.5.
Proteklih sedam godina od posljednje samostalne izložbe održane u Malom salonu, Eškinja koristi kao vremenski i sadržajni okvir nove izložbe Ažuriranja.
Propitivanje mogućnosti i granica opažanja i dalje je u središtu umjetnikova interesa. Minimalni prostorni zahvati sa jednostavnim, mahom potrošnim materijalima, ostaju bazirani na prijelazima između dvije i tri dimenzije, između materijalnosti i dematerijalizacije, vidljivog i prikrivenog. Spojem teksta i slike, Eškinja bilježi vlastitu umjetničku biografiju, a da pritom proigrava uobičajeni faktografski pristup. Slikovni se materijal direktno odnosi na dosadašnje radove, u vidu foto-reprodukcija, dokumentacije postava ili popratnih elemenata određene izložbe. Tekstovi su pak prisvojeni iz različitih područja, od domene društvenih mreža, područja suvremene umjetnosti, do Gestalt psihologije. Sagledani sami za sebe izgledaju kao opća mjesta, generički izrazi koji bi mogli stajati uz vrlo različite fenomene. U novom kontekstu, pročitani u direktnoj korelaciji s pojedinim radom, odjednom gube na općenitosti, postaju specifični, ali se i očituju kao subjektivno odabrani momenti. Pokretljiv međuprostor slike i teksta otvara pitanja o manipulaciji čitanjem/gledanjem, o mjestima krivog tumačenja, nastajanju šumova i nesporazuma.
Na općoj razini izložba postaje povod za propitivanje načina filtriranja informacija i održavanja pažnje u hiper medijaliziranom svijetu. Na onoj umjetničkoj ispostavlja se kao poziv za promišljanje statusa suvremenog umjetnika, osobito njegove nomadske pozicije, rastegnute između brze i bespoštedne dinamike međunarodne scene te usporenosti lokalnog konteksta i uvjeta produkcije. Stoga ne iznenađuje da su izloženi citati pretežno na engleskom jeziku, u dosluhu sa crnohumornim radom Mladena Stilinovića iz 1992., An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist.
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
Seven years have passed since Igor Eškinja’s last exhibition in Rijeka’s Mali Salon gallery. It is precisely this seven-year period that serves as the content and the timeframe of the artist’s new exhibition titled Update.
Exploration of possibilities and boundaries of observation remains the center of the artist’s interest. Minimum spatial interventions by using simple, mostly expendable materials are still based on the transitions between two or three dimensions, between materiality and dematerialization, the visible and the invisible. In combining text and image, Eškinja gives an artistic autobiography, but at same time he plays with the standard “factographic” approach. The image is directly related to the artist’s previous artwork and includes photo-reproductions and records or details of exhibitions. The accompanying texts are taken from different areas, starting from social networking and contemporary art to gestalt psychology. If observed separately, they stand out as common places, generic expressions that accompany different phenomena. The moveable space between the text and image poses questions as to how reading and watching can be manipulated; it raises issues of misinterpretation, communication noise and misunderstanding.
Generally speaking, the exhibition encourages the viewers to explore ways of filtering information and preserving their focus in the “hypermedialized” world. On an artistic level, the exhibition may be interpreted as an invitation to revise contemporary artists’ position in the world, especially their nomadic state, stretched between the fast and ruthless dynamics of the international scene and the slow motion of the local surroundings. Hence, one should not be surprised that the exhibition’s citations are mostly in English, which reminds us of the black humor of Mladen Stilinović’s work from 1992: An Artist Who Cannot Speak English is No Artist.
Radionice
3.5., 10 – 14 sati
ARCHIsquad, HitnaArhitektura, otvoreni biro za savjetovanje građana, prolaz kod Malog salona
Hitna arhitektura zbiva se kao jednodnevna radionica Odreda za arhitekturu savjesti. Postavljena je kao arhitektonsko savjetovalište na otvorenom koje istražuje postojeće stambene uvjete i potrebe građana, s ciljem poboljšanja individualnih i kolektivnih navika stanovanja te prostora suživota u određenoj gradskoj četvrti ili lokalnoj zajednici. Besplatno savjetovalište bit će jednokratno oglašeno letcima i plakatima na ulicama grada Rijeke. Na temelju predstavljenih potreba ili problema, tim stručnjaka pružat će što konkretnije prijedloge i rješenja u vidu malih investicija, ne nužno financijske nego i emotivne ili pravne prirode: kako otkrivanjem prostora brigom o njemu, izgrađeni svijet možemo mijenjati na bolje. Vlastiti dom je tek početak iz kojega svijest o prostoru i izgrađenom okolišu, kako individualnom, tako i kolektivnom, raste!
◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢ ◣◢
An open architectural counselling, UrgentArchitecture, is a project about small useful changes in living.
Set up as a portable office with reference library, UrgentArchitecture explores existing residential conditions and needs of residents/citizens, with the aim of improving individual and collective living habits and spaces of co-existence in a certain neighbourhood or local community. It comprises an advertising campaign, distributing fliers and placing posters in the streets of Rijeka, inviting citizens to participate and share their residential experiences and needs. Based on the exposed issues, a team of experts provides concrete solutions about how small investments, not necessarily of financial but also of emotional nature, e.g. discovering space in terms of respect and care, can change the built world for the better. One’s own home is just a beginning, generating awareness of space and built environment, both individual and collective.
5.5. – 11.5., 12 – 20 sati
Kruno Jošt i Maja Kohek, Platforma za transdisciplinarne prakse, urbani laboratorij, Gat Karoline Riječke
Šetnje
10.4., 17.4., 24.4., u 11 sati
8.5., 15.5., 22.5., 29.5., u 17 sati
Ivana Lučić, Šetnja po susjedstvu, zona MMSU
Razgovori i predavanja
9.5. i 10.5., 15 – 18 sati, Mali salon
9.5.
Tema: Jesu li javni prostori zajednički?
Andreja Kulunčić, Zagreb
Raumlabor – Axel Timm, Berlin
Siniša Labrović, Zagreb
Valentina Zrnić Gulin, Zagreb
Zona 00 – Nina Sindičić, Rijeka
10.5.
Tema:Imamo li vremena za dokolicu?
Aaron Schuster, Berlin
Archisquad, Zagreb
Tina Peraica, Zagreb
Kruno Jošt i Maja Kohek, Varaždin
15.5., u 19 sati, Mali salon
Suzana Marjanić, Priroda (u) umjetnosti performansa
Zatvaranje Spajalice
30.5., 18 – 20 sati, Ambasada studenata Povijesti umjetnosti FF Rijeka, prolaz kod Malog salona
30.5. u 19 sati, Rino Efendić i Pino Ivančić, predstavljanje radova nastalih u suradnji sa stanovnicima Rijeke, Mali salon
“With the support of the Culture Programme of the European Union”
Izvrnuti džep / The Turned Out Pocket 