Izvrnuti džep / The Turned Out Pocket

Art interventions in public space, MMSU Rijeka


Leave a comment

Vladimir Perić Talent – Neboder za ptice


1T0A2264

Vladimir Perić Talent – Neboder za ptice (Photographer: Tanja Kanazir)

Novogradnja u ugodnoj rezidencijalnoj četvrti. Vrhunski dizajn, elegantni i funkcionalni stanovi. Blizina mora. Dobrodošle sve ptice, neovisno o vrsti i bračnom statusu.

Kao antitezu istaknutim riječkim objektima Vulkanovu neboderu, praznoj staklenoj ljušturi Tower centra te dimnjaku u Vulkanovu naselju, beogradski multimedijski umjetnik Vladimir Perić Talent konstruirao je 11 metara visoku skulpturu od drva i metala, koja sadržava 160 “stanova” za ptice. Izgradnja nebodera za ptice, koji reflektira tip gradnje u kojem stanuju mnogi Riječani, događa se unutar kompleksa Dvorana kulture “Joga u svakodnevnom životu” te Dharma hostela. Pritom se koriste materijali lokalnih obrtnika, koji su nakon propadanja tvornice naselili prostore Vulkanova naselja. Samoodrživost se ogleda i u odabranoj mikrolokaciji – ptice i pčele koje su za vrijeme aktivnog rada tvornice u velikom broju napustile područje sada se ponovno vraćaju zbog ustrajnog rada na održavanju zelenih površina oko kompleksa Dharma. Spontano useljavanje ptica odvijat će se van pisanih i nepisanih zakona i uvjeta gostoprimstva, a vrijeme će, kao jedan od najdražih Perićevih materijala, odigrati važnu ulogu u metamorfozi skulpture.

Izgradnja nebodera za ptice je ideja mladog arhitekta koji na tavanu obiteljske kuće pronalazi staru, neiskorištenu kućicu za ptice. Ne vidjevši svrhu ovakve neobičnosti, on zastarjeli koncept prilagođava suvremenom kontekstu, u kojem humanizam, empatija ili uvažavanje individualnosti nisu pretjerano značajni pojmovi. Narativi koji oblikuju sustave stanovanja ljudi, upravljeni profitom ili činjenicom da je važno smjestiti što više ljudi u što manji prostor, bez obzira na adekvatnost takvog stanovanja i kvalitetu života, mladom arhitekti nisu strani. Tako on dolazi na genijalnu ideju izgradnje nebodera za ptice, nadajući se da će ovo postati globalna situacija i za stanovanje ptica, a da će sve zasluge, kako kroz slavu tako i kroz novac, otići upravo njemu.

Vladimir Perić Talent

***

Read more:

 

See more/ Photos by Tanja Kanazir:


Leave a comment

Ivan Kožarić – Stog sijena


Ivan Kožarić - Stog sijena

Ivan Kožarić – Stog sijena (Photographer: Tanja Kanazir)

Na riječkom Trgu 128. brigade Hrvatske vojske postavljena je privremena skulptura Stog sijena Ivana Kožarića, jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara, koja će do početka veljače simbolički označavati početak žetve kulturnih događanja u godini Europske prijestolnice kulture. Postavljanje skulpture organizirao je Muzej moderne i suvremene umjetnosti uz potporu obitelji Kožarić i podršku Komunalnog društva Čistoća, kao dio programa Europske prijestolnice kulture, programskog pravca Doba moći.

Riječ je o iteraciji instalacije prvi put postavljene u Dubrovniku ispred Kneževa dvora u okviru izložbe „Otok“ 1996. godine. U Rijeci se rad se predstavlja kao prva u nizu umjetničkih intervencija u javnom prostoru u sklopu projekta Izvrnuti džep, unutar kojeg umjetnici i kustosi preobražavaju i personaliziraju urbane lokalitete, integrirajući umjetnost u rutinu svakodnevice, s naglaskom na pitanjima gostoprimstva i tolerancije.

Izmješteno iz svoga prirodnog okoliša, i vremena u kojem se inače skuplja, sijeno zbijeno oko središnjeg štapa pojavljuje se kao začuđujući totem javnog prostora, kao nagovještaj ruralnog uz glavni simbol urbanosti – riječko Korzo. U karnevalskom periodu, neposredno nakon adventa, usred zime, Kožarić u javni prostor uvodi teksturu stoga te miris sijena, njegovu propadljivost i prolaznost, potvrđujući svoj nepogrešivi osjećaj za prostor i razigravanje gradskih točaka i simbola. Minimalizam, sažetost i konciznost izraza koji su upareni sa skromnim materijalom i jednostavnom formom i inače su Kožarićev recept za prijenos maksimalne vizualne i višeslojne umjetničke poruke, a budući da reakcije prolaznika čine integralni dio Kožarićevih radova, ostaje vidjeti kako će Riječani prihvatiti neobičnoga gosta.

***

Ivan Kožarić’s installation Haystack from 1996, after Dubrovnik and Zagreb, will find its place in Rijeka at the very beginning of 2020, as a symbolic start to the harvest of artistic creation in a year rich in cultural events.

Displaced from its natural environment, the area of the suburban surroundings of Rijeka, and the time in which it is otherwise gathered, the hay compiled around the post in its centre appears as an astonishing totem in the public space of the square of 128th Brigade of the Croatian Army, as a hint of rurality alongside the main symbol of urbanity – Rijeka’s Korzo. In the time after Advent and during the Carnival, Kožarić creates a temporary sculpture out of unconventional material, an artistic situation that transforms the ordinary into something valuable with an almost alchemic principle. In contrast to the motionless, hard materials of the surrounding area, Kožarić introduces the texture and the smell of hay in the middle of winter, its permeability and transience, confirming his unmistakable sense of space and the playfullness with city points and symbols.

Placed in the centre of a square that bears a revealing name, the haystack is devoid of its useful purpose and becomes the city’s “acupuncture point”, a place where the cyclical restoration of nature, including life, is implied. The minimalism and conciseness of expression paired with modest material and a simple form is Kožarić’s longstanding recipe for transmitting a maximum visual and multi-layered artistic message. Since the reactions of passers-by form an integral part of Kožarić’s work, it remains to be seen how the people of Rijeka will accept this unusual guest.

Read more:

 

See more/ Photos by Tanja Kanazir:


Leave a comment

Damir Stojnić – 1:1 sinagoga


DSC04433

Damir Stojnić: sinagoga 1:1 (Photographer: Nataša Radović)

Intervencija u javnom prostoru, rad riječkog autora Damira Stojnića pod nazivom 1:1: sinagoga, predstavljena je 24. listopada na lokaciji na kojoj je nastala– ulici Pomerio broj 31.

Umjetnik se ovim radom nastavlja baviti temama društveno-političkih preokreta koje su u individualne živote unosile sudbinske lomove, a danas su u kolektivnoj memoriji jedva zabilježene ili posve izbrisane. Stojnić će intervencijom aktivirati sjećanje na Veliku sinagogu koja je na adresi Pomerio 31 izgrađena 1903. godine, a u poluruševnom je stanju do temelja srušena 1948. godine.

Njome se nadovezuje na prostornu intervenciju 1:1: granični zid iz 2018. godine kojom je rekreirao sjećanje na nekadašnju među podijeljenog grada, što su građani Rijeke vjerojatno zapamtili kao crvenu liniju iscrtanu na kolniku na Mrtvom kanalu. Slijedeći originalni nacrt sinagoge, umjetnik je na gradski pločnik ucrtao konture tlocrta njenog pročelja te ju bijelom fosforescentnom bojom učinio vidljivom i tijekom noći. Suzdržan od interpretacija i filtriranja povijesnih činjenica, pomoću ovakvog neekspresivnog označavanja mjesta autor ne potiče polariziranje mišljenja ili ideološko razdvajanje, već ostaje tihim zagovarateljem kulture sjećanja.

***

Intervention in public space, the work of the Rijeka author Damir Stojnić called  1: 1: synagogue, was presented on October 24 at the location where was created – 31 Pomerio Street.

In this work, the artist continues to explore the themes of socio-political changes that influenced the fate of many individuals but went mostly unnoticed or became forgotten in the collective memory. With this intervention, Stojnić reawakens the memory of the Grand Synagogue which was built in Pomerio Street in 1903, but, neglected and deteriorated, was completely demolished in 1948. He correlates the synagogue to his other intervention, named 1:1: bordering wall, with which he evokes the memory of the former border that used to divide this city in two. Bordering wall was made in 2018, and the citizens of Rijeka remember it as a thick red line drawn on the road near Rijeka’s Mrtvi kanal. Stojnić drew the contours of the former synagogue on the pavement, using a white fluorescent color to make it visible at night.

Refraining from interpreting and filtering historical facts, using such non-expressive place-marking, the author does not encourage polarization of thought, or ideological separation, but remains a silent advocate for a culture of memory.

Read more:

 

Listen more:

 

See more / Photos taken by Nataša Radović:

 


Leave a comment

Ivana Franke, Tommi Grönlund i Petteri Nisunen – Time Slip i Imminence


Ivana Franke, Tommi Grönlund i Petteri Nisunen – Time Slip (Photo: Damir Žižić)

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u sklopu programa Europske prijestolnice kulture pripremio je niz intervencija posvećenih temi javnog prostora koje će pridonijeti fizičkim i simboličkim modifikacijama urbanog krajolika Rijeke.

Svima im je zajednički cilj oživljavanje trenutno nedostupnih ili zapuštenih urbanih zona i otvaranje novih mjesta susreta na potezu od Rječine do izlaza na more, i od Delte do kompleksa Benčić.

Sezona je otvorena 11. listopada 2019. na Titovom trgu (ispred Hotela Continental) javnim predstavljanjem svjetlosne instalacije Time Slip koja je nastala kao suradnički projekt hrvatske umjetnice Ivane Franke i finskih umjetnika Tommija Grönlunda i Petterija Nisunena. Na tragu suvremenih praksi oblikovanja prostora pozvani umjetnici intervenirali su na tradicionalno okupljalište mladih, mjesto povijesnih razdioba i ujedinjenja te epicentar riječkog gradskog života. Smješten ispod Titovskog Trga rad optički mijenja tok Rječine, problematizirajući teme sjećanja, vremenskog kontinuiteta i njegovih puknuća, u dosluhu s temom vode, jedne od krovnih tema Rijeke 2020 – EPK i programskog pravca Slatko i slano u okviru kojeg intervencija nastaje.

Vodu koriste i u instalaciji Imminence koja zauzima trenutno nenastanjenu prostoriju u prizemlju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti koju je javnost upoznala istog dana, nakon što od Titovog trga prošeće do Muzeja. Sjedinjujući elemente vode, svjetla i zvuka, rad aktualizira naličje novog gradskog kulturnog centra koji nastaje u postinudstrijskom kompleksu Benčić. Smjestivši se u oronuli dio Muzeja, rad komunicira ideju vode kao regenerativnog i dinamičkog elementa, ugroženog nastupajućim klimatskim promjenama koje narušavaju naše životne uvjete kao i cijeli ekosustav. Na proljeće 2020. rad će biti izložen u Galerie Anhava u Helsinkiju u okviru predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije.

Instalacija Imminence ostat će otvorena do ožujka 2020., a instalacija na Titovom trgu tijekom cijele 2020.

***

As part of the Rijeka 2020 – European Capital of Culture project, in 2019 and 2020, the Museum of Modern and Contemporary Art Rijeka will be presenting a series of art interventions, dedicated to the subject of public space, which would contribute to the physical and symbolic modifications of Rijeka’s urban landscape.

The common goal is to revive the currently inaccessible or neglected urban areas and to create new spaces of encounter and public life all the way from the Rječina River to the seashore, from Delta to the Benčić compound.

The season 2019 started on 11 October, at Titov Trg (in front of Continental Hotel) with the opening of public light installation Time Slip created by Croatian artist Ivana Franke and Finnish artists Tommi Grönlund and Petteri Nisunen. Pursuing the contemporary spatial art practices, the invited artists intervened on the traditional place of gathering of the young, of historical divisions and unifications, and the epicenter of Rijeka’s urban life. Situated underneath the Titov Trg, the work problematizes topics of remembrance, continuity of time and it’s ruptures, modifying the stream of the Rječina river. The work deals with the topic of water, which is one of the umbrella topics of the Rijeka 2020 – ECC and the corresponding Sweet and Salt program line.

Water is also used in the installation Imminence, which occupies the currently empty spaces on the ground floor of the Rijeka Museum of Modern and Contemporary Art, which will be shown to the public on the same day, after a walk from the Titov Trg to the Museum. The installation unites the elements of water, light and sound, breathing life into the new cultural center of this city – the postindustrial compound Benčić. Placed in the old, deteriorated part of the Museum, the work will convey the idea of water as a regenerative and dynamic element threatened by climate changes that violate our living conditions and jeopardize the whole ecosystem. In the spring 2020, during the Croatian presidency of the EU Council, the work will be exhibited at Galerie Anhava in Helsinki.

The exhibition Imminence will be open until March 2020, and the public installation Time Slip will stays open throughout 2020.

Read more:

See more:

 

See more / Photos taken by Damir Žižić:

 


Leave a comment

Pehlin Kings – koncert u Tunelu / concert in Tunel


img_3827

PEHLIN KINGS, Tunel Bar, Školjić 12, Photo by Tanja Kanazir

1. 10. / 21 – 24 h / Tunel Bar, Školjić 12
PEHLIN KINGS (HRV) – Koncert / Concert

Koncertom Pehlin Kingsa spajamo se s jednodnevnim događanjem Odsjeka za kulturalne studije, Bakanalije – baka nije odavde, a uz kulinarske poslastice manjinskih zajednica pomičemo se bliže programskoj liniji Kuhinja – Centar za kreativne migracije.

***

With the concert of Pehlin Kings, we connect with the one-day event of the Department of Cultural Studies titled Bachannalia – Grandma Is Not From Here and with the culinary delights of the national minorities, we shift closely to Rijeka 2020 program titled Kitchen – the Center for Creative Migration Flagship.

Read more:

See more:

Video from Moja Rijeka

Photos by Tanja Kanazir


Leave a comment

NIKA RUKAVINA – Vi ste sljedeći na redu / You’re Next


IMG_7492.jpg

NIKA RUKAVINA – Vi ste sljedeći na redu / You’re Next, Photo by Tanja Kanazir

U sedmom činu završavamo kako smo i započeli – performansom na Korzu, ispred Malog salona. Ovaj je put žutom trakom istaknuta barijera koju umjetnica Nika Rukavina želi prijeći, ali joj glas s razglasa uporno ponavlja neka pričeka još malo jer je sljedeća na redu. Ne zna se hoće li crtu uspjeti prekoračiti, vidjeti što je čeka s druge strane, niti se zna čekaju li je bolje ili lošije okolnosti. Budućnost je neizvjesna, ali strpimo se još malo, sljedeći smo na redu.

***

In the seventh act, we finish just as we started – with a performance on Korzo, in front of Mali salon gallery. There is a yellow line that indicates a barrier that the artist Nika Rukavina wants to cross, but a voice from speakers keeps telling her to wait, just a bit longer, because it is her turn, she is next. We don’t know if she will succeed in crossing the line and see what is waiting for her on the other side. The future is uncertain, but let’s wait just a little bit longer, we are next.

Read more:

See more / Photos by Tanja Kanazir:

 


Leave a comment

Pejac – Odljev mozgova / Brain Drain, Pepeo pepelu / Ashes to Ashes, Kamuflaža (Hommage René Magritteu) / Camouflage (Tribute to René Magritte)


img_4347

PEJAC – Kamuflaža (Hommage René Magritteu) / Camouflage (Tribute to René Magritte), Photo by Tanja Kanazir

Šesti čin donosi poetične intervencije koje se diskretno pojavljuju na tri lokacije unutar grada. Kompozicijama svojih upečatljivih site-specific intervencija, street umjetnik Pejac nam donosi suptilne optičke distorzije sastavljene od obrata logike prostornih elemenata koje na lokacijama pronalazi. Ispod sata na Titovom trgu iscrtava obrise srebrnkaste otrovne meduze oko kanalizacijskog ispusta kojeg pronalazi na samom pokosu korita. Njezin klobuk sugerira oblik ljudskog mozga, možda puno otrovnijeg od same meduze. Na drugoj strani korita koristi se lišajevima i raslinjem betonskog dijela pokosa kako bi iscrtao jelena u plamenu koji se naginje nad vodom, okružen apokaliptičnim pejzažem čijom rijekom, možda jednim od pritoka Rječine, pluta usamljeni kolut za spašavanje. Unutar prozorskih okvira Energane bivše tvornice Hartera, intervenira prizorom siluete dječaka koji praćkom gađa ptice sugerirajući uzrok i ostalih rupa na staklenom pročelju zgrade. Promišljenim korištenjem narativnih paralelizama, simbola i raznih elemenata nadrealizma i fantastike, Pejac se zadržava u minimalističkom vizualnom izričaju koji se ne poigrava isključivo s određenim konceptom, već sa samom percepcijom stvarnosti.

***

The sixth act brings us poetic interventions that discreetly appear on three locations in the city. In the compositions of his remarkable site-specific interventions, the street artist Pejac presents subtle optical distortions that reverse the logic of the elements found on the location. Under the clock on Tito’s Square, on the slope of the river bed, the artist paints the contours of a silvery medusa around a sewer outfall. Its bell reminds of the form of human brain, which is perhaps more poisonous than medusa itself. On the other side of the river bed, he uses lichen and bushes of the concrete part of the slope to paint a deer in flames that leans over the water, surrounded by apocalyptic landscape in which a lonely lifebuoy floats on a river, perhaps one of the Rječina’s tributaries. Finally, in the window frames of Energana, energy plant of the former paper factory Hartera, he intervenes by painting the silhouette of a boy shooting birds with a slingshot, suggesting the cause of holes on the building’s front windows. In a deliberate use of narrative parallelisms, symbols and different elements of surrealism and fantasy, Pejac manages to retain a minimalist visual expression that plays not only with a specific concept, but also with the image of reality.

Read more:

See more:


Leave a comment

LONAC – Pimplanje / Nitpicking


img_4162

LONAC– Pimplanje / Nitpicking, Photo by Saša Bogojev

U petom činu selimo se na sredinu tiho raspadajuće Ružićeve ulice, jedne od brojnih riječkih prostora-spavača u kojoj je smješten mural Pimplanje street umjetnika Lonca. Kroz osobnu poveznicu njegove obitelji s Rijekom, uvodi nas u rascjepe skrivene ispod zaglađenih površina pedantnih poteza i premaza nanesenih beskonačno preciznim nijansiranjima preko 100 kantica spreja, uredno posloženih i presloženih po tonovima. Lonac portretira svog oca koji je prvi nacrt za maketu broda nabavio baš iz Rijeke. Iako je ta prva maketa u međuvremenu nestala, sin ju zamjenjuje novom, ne bi li na muralu rekonstruirao obiteljski narativ prizorom oca koji je promatra preciznim znalačkim pogledom. Svojim radom Lonac pokazuje kako se u njegovoj obitelji osobine, poput pimplanja, prenose kroz generacije, možda kao i sama tradicija brodogradnje koja im je poveznica s Rijekom, makar kroz makete brodova. Tradicija brodogradnje godinama čini sastavni dio karaktera, identitetske površine grada koju se uporno popravlja i po kojoj se iznova pimpla, ne bi li se opsesivno zagladila, a pukotine postale manje uočljive.

***

In the fifth act, we move to the middle of the decaying Ružićeva Street, one of the many sleeping spaces of Rijeka, where the street artist known as Lonac painted his mural Nitpicking. Through a personal connection that his family shares with this city, Lonac takes us into the dints and hollows hidden under the smooth, carefully applied layers of color. He portraits his father, who bought his first design for a scale model of a ship here, in Rijeka. The ship has disappeared in the meantime, but his son replaces it with a new one, in order to reconstruct the family narrative in the image of his father, who observes the scale model with a sharp eye. In this work, Lonac shows us that in his family, nitpicking is passed down from generation to generation, just like shipbuilding tradition, which symbolizes his family’s connection with Rijeka, at least through the scale model of a ship. Shipbuilding tradition has been an inseparable part of Rijeka’s identity – the identity that is nitpicked over and over again, with the hope that the cracks would become less conspicuous.

Read more:

See more:


Leave a comment

ISAAC CORDAL – Cementne pomrčine / Cement Eclipses


img_4133

ISAAC CORDAL – Cementne pomrčine / Cement Eclipses, Photo by Saša Bogojev

U Rijeku nam u četvrtom činu migriraju novi stanovnici – minijaturni, srednjovječni, proćelavi muškarci iz poznate serije Cementne pomrčine koju nam donosi Isaac Cordal. Figurice poslovnih ljudi zagledanih u mobitele i pokunjenih građana opterećenih brigama vješto su uklopljene na povišenja riječkih fasada. Prolazeći pored njih obično ih niti ne uočavamo zaokupljeni upravo onim istim radnjama koju mali cementni sugrađani diskretno reflektiraju. Obitavajući uglavnom iznad nas, naših ustaljenih trasa i vidokruga, tvore svojevrsnu mrežu – paralelan svijet koji zrcali širu sliku društva obilježenog nelagodom. Istovremeno svojim pažljivo odabranim kompozicijama posreduju asocijacije upisane u međuprostore između lika, pozadine, i radnje koja ih prati, a nas – slučajne prolaznike, promiče u katalizatore značenja. Potičući nas da učitamo vlastite interpretacije onoga što simboliziraju, pomažu nam da se sagledamo izvana te barem donekle osvijestimo psihičke i tjelesne automatizme rutinizirane svakodnevice. Ako makar na trenutak zastanemo, možda je ono što ćemo osjetiti duboka tuga koja izvire iz samoga središta naše egzistencije. Ali barem smo stali, a empatična, nepomična solidarnost cementnih sugrađana možda će nam donijeti makar tračak optimizma prije nego nastavimo s poražavajućim rutinama dana. Uostalom, cementni čovječuljci će nas i sutra dočekati na istom mjestu, samo ako se u sveopćoj jurnjavi sjetimo na trenutak zastati i podignuti pogled.

***

In the fourth act, new inhabitants migrate to Rijeka – the miniature, middle-aged, bald men from the well-known series Cement Eclipses by Isaac Cordal. The figurines of business people staring at their phones and gloomy citizens burdened with worries are placed with careful deliberation along the upper parts of Rijeka’s facades. We mostly do not notice them while passing by, as we are absorbed precisely in the states and activities that these figurines discreetly reflect. Hovering above us, above our firmly fixed routes, they create a parallel world that mirrors the image of the society stricken with discomfort. Through their carefully arranged compositions, these figurines mediate the associations pertaining to their character, their background and their situation, and we – random passersby, are promoted into the catalysts of meaning. By encouraging us to load our own interpretations of what they symbolize, they help us examine ourselves from the outside and, at least to some extent, become aware of mental and physical automaticism of our everydayness. If we stop, at least for a moment, perhaps what we would feel is the sadness emanating from the core of our existence. But at least we stopped, and the emphatic, motionless solidarity of our cement fellow-citizens might offer a glimpse of optimism, before we continue with our devastating routines. Anyway, these tiny fellows will wait for us tomorrow at the same place, but only if we remember to stop for a second, and raise our gaze.

Read more:

See more:


Leave a comment

ANA PEČAR – Oštrije nego ikad / Sharper Than Ever


ogenj-voda-1-of-1-7

Ana Pečar – Oštrije nego ikad / Sharper Than Ever, video projection;  Savjetnik na projektu / Project advisor: Jani Košnik; 1. 10. / 10 – 18 h / RiHub /exBernardi, Ivana Grohovca 1

 

Trećim činom Spajalice, video radom Ane PečarOštrije nego ikad, migriramo dalje uz Rječinu, obrnutim tokom od centra grada u kojem teče opkoljena bivšim industrijskim pogonima. Pratimo je sve do skrivenog klanca tek nekoliko koraka uzvodno, gdje se razotkriva kao subjekt velike mitološke snage i ljepote. Kadrovima slijedimo neprekidni tok rijeke suprotstavljen statičnim prizorima nepomičnog kamenja koja svoju povijest kretnje bilježe tek u brazdama koje im je utisnula voda. Povlačenjem prema izvoru pronalazimo zapanjujuće vizure, gotovo utopijske međuigre elemenata – svjetla, vode, vjetra i raznih stvorenja, životinjskih stanovnika Rječine. Obrnutim tokom postepeno se udaljavamo od posljedica logike ljudskog utjecaja na okoliš da bismo, približavajući se izvoru, pronašli fragmente iracionalne drame u kojima priroda, još uvijek prisutna, nastavlja biti ohrabrujućim simptomom opstanka. Putanju čovječanstva ne pronalazimo više u logici ideje kontinuiranog progresa, već u oštrijem nego ikad povratku svojoj osnovnoj bazi – prirodi.

***

In the third act of Spajalica, the video work by Ana Pečar, Sharper Than Ever, takes us further away from the city centre, where the Rječina river flows surrounded by industrial plants. We follow it all the way to a hidden gorge, just a short walk upstream, where it reveals itself as the presence of immense mythological power and beauty. Video frames capture the unbroken river stream set against the static scenes of inert rocks whose history of movement is inscribed in its grooves by the flows of this river. Moving on towards the river source, we come across amazing vistas and we witness almost utopian interplays of elements – light, water and wind, together with a variety of creatures that inhabit the Rječina. Migrating in this direction, away from the city, we gradually remove ourselves from the consequences of human impact on the environment and, approaching the river source, we find fragments of an irrational drama in which nature continues to be a reassuring symptom of survival. The trajectory of humanity cannot be found any more in the idea of continuous progress, but in the turn, sharper than ever, backwards to its basics – nature.

Read more:

See more / Still frames by Ana Pečar / Photos by Tanja Kanazir: